došlo je do toga da mogu pisati stalno,
a to mi nije fora
pa pišem manje nego inače.
(ili mi se čini?)
to je kao ono jackovo - I want it to be a struggle
(ili ono da nikada nije dovoljno usamljen
a da ne bi bio sam.
kužiš?)
ultimatumi se postavljaju samo hipotetski:
radiš dvije stvari bolje nego većina
i za svaku od njih tu i tamo pomalo...
.... (krv, kosa i staklo)
koju od te dvije stvari
želiš zadržati?
tu dolazi do nekih grebanja i amputacija onda
asocijacija na medicinske gadosti kojih se moja podvijest
jako plaši
a još ti i otimaju Jedno od dvaju svjetova
a što ako ti otkaže cijelo tijelo, čime ćeš se onda izraziti?
a što ako je sve manje fizički, što da talenta
nikad nije ni bilo? niti jednoga. ili da samo odjednom
naknadno nestane... a i dalje sve jednako osjećaš?
kako bi disala?
a što bi tek bilo da
ništa ne primjećuješ
da imaš sve predispozicije a kraj tebe ipak
prolazi
- toliko od toga da se nisam pretjerano bavila odgovorom.
bojim se da dalje od ovoga ni nema, dalje je smrt
u svojevoljnoj
hipotezi
* * *
kaže dunja da treba vjerovati u rečenicu,
a ne ju uvijek
ovako razlomiti
02:53 - { 8 } Komentiraj
-
On/Off
|
|
