rekao je ff dok smo izlazili, "nemre ti svaka pjesma bit himna, može samo jedna"
karte na poklon od kolegice koja je dala otkaz i tražila ih natrag za uspomenu ravne i uredne zaštitaru su na ulazu dobro došle da izgovori "lijepo ću je poderati" gledajući me ravno u facu
"nemam snage", čujem u pozadini pjeva a.i., žurim se
od dva puta u kratkome roku u istome prostoru ovaj je definitivno više "pank", wc je poplavljen, dižem nogavice do koljena zahvalna što nisam obula forsice, djeca sjede okolo pijana i zarigana
"nemam snage", pjevam u sebi u maniri a.i., možda i najboljeg dijela večeri
cijelo vrijeme razmišljam o glavobolji koja je uznapredovala, u vidu već imam sutrašnji dan, istovremeno se zaustavljam jer nema smisla, sutra je sutra, odjebi
"previše velikih akorda" govorif ff na izlasku
"svi bi da je sve nekaj, a sve je uglavnom niš, možda neš malo u najbolju ruku" filozofira u autu
"marta zašto je to tak?", ispituje me dramatično
"jer svi žive samo jednom", odgovaram prvo
kaj mi pada napamet
21:12 - { 0 } Komentiraj
-
On/Off
čini se da je opet proljeće i čini se kao da je bilo nekih proljeća prije, ne sjećam se točno, organizam opet bez moga znanja ulazi u intro u longest wave s kojega bi ga se možda moglo skrenuti da ga se odseli na sjeverni pol gdje nema ni dana ni noći ni godišnjih doba ni mjeseci ni godina, pa čak i onda - nešto bi mi zašumilo u ušima jer utabao se sam u sebe u meni taj jedan te isti nemir i aktivirat će se uvijek u ovo vrijeme, uvijek na isti način, aktivirao bi se u svemirskoj letjelici u vakumu crne rupe dok zjapim naglavačke, samo bi odjednom navro taj dobro poznati mali moždani i spičio me u facu kunem ti se bogom, to proljeće je neizlječivo
nikakve logike nema u poretku jačina, ja se opet predajem (sve drugo bilo bi neinteligentno) i postavljam ono glupo pitanje dokad
nema glupljeg pitanja, damon šapće 'death' kao i na bezbroj drugih glupih pitanja, opet ne znaš ništa, čestitke
a možda ipak znaš i možda zbog toga sve je takvo kakvo je, ne vodi te i ne govori ti a tebi je čak i to postalo u redu i dani prolaze
samo da se podsjetim - ovo je pisanje, ovo nekad radim i broji se
da bi pisao moraš biti živ
sanjala sam te dvije večeri za redom, bili smo neki kao pen pals ali preko zvučnih u dva različita vremena, ja u sadašnjosti, a ti u ne tako davnom ali u kojemu još nije postojao taj medij, toga sam se u jednom trenu u snu sjetila i rekla sama sebi - ništa, morat ću ti pustiti tebe tek kad te sretnem jer drukčijeg načina nema: ideja je bila pustiti ti tebe u budućnosti
nisam znala što će se dogoditi kada čuješ šta si napravio ali izgleda da me zanimalo, izgleda da sam to što ćeš napraviti
smatrala jako značajnim
ja kao da sam te htjela upoznati s tobom
(u snu kao i u životu, a možda malo i više, nemam objašnjenja nego samo startni osjećaj iz kojega si moram sve razraditi da barem nešto znam o sebi i svemu što se događa, problem je što nije prilagođeno jeziku)
ničega od vanjskog svijeta ovdje nema, to je moje neko glupo preseravanje, samo proljeće i snovi i smrt i tratinčice
jedno užasno proljetno mjesto iz prošlosti gdje se možda dogodila i neka magija, ali toliko je boljelo da se ne broji
što da radim sa svime, evo ti, kad već dajem nikome drugome niti ne bih
i tako se nikada ni sa čime od toga svega ništa nije dogodilo i pitanje je što to sve znači
još jedno glupo pitanje
what does it mean
23:29 - { 0 } Komentiraj
-
On/Off
|
|